• Maratoni
• Rekreacija
• Ne propustite
• Uključi se
• Oglašavanje
• Klub bicikl

 

 

Rajske ptice

16.07.2011 Varaždin, Darinka Jug

Cikloturizam svakoga dana dobiva nove poklonike, a susret sa njima uvijek na neki način potvrdi moju tezu: Putovati biciklom je lako, ako krećeš na put da bi uživao. Za to vam ne trebaju sponzori, specijalne fizičke pripreme i do detalja isplanirani itenireri. Dovoljno je znati gdje ste krenuli i dati si vremena da tamo i stignete. Dvije žene koje sam srela jučer na Dravskoj ruti upravo to čine.                    Putuju i uživaju.

 

Moje nove slovenske prijateljice Alenka Podobnik i Marija Jocić, žive i rade u Ljubljani. Srele smo se na Dravskoj ruti na ulazu u sam Varaždin, njihov drugi dan puta iz Ljubljane za Beograd. Ljubljana i vožnja gor dol po Sloveniji, pa Dravska i Dunavska ruta po Hrvatskoj i za Beograd na rebarca sa kajmakom.

Obje žene rade i imaju obitelj, a svaki slobodan trenutak provode u prirodi. Strastvene su osvajačice brda i planina i za sve njihove doživljaje sa planinarenja nije bilo dovoljno vremena da ih čujem uz Radler pivo i naše prekratko druženje. Ne, nije se njima žurilo. Ne znaju čak ni točno koliko će kilometara prevaliti. Davor im je tek pri susretu namjestio ciklokompjuter, tako da im brojenje kreće od Varaždina. Nije ni važno, kažu.

Naravno da nije, one ne voze da bi pokazivale pređenu kilomtražu, one ne voze da bi im se divili ili pisali o njima u novinama, one nisu skupile donacije od sponzora za opremu, troškove putovanja, one voze iz vlastitog gušta i za vlastito zadovoljstvo.
Ne skidaju osmijeh sa lica i dok razgovaramo iz svake njihove rečenice pršti zadovoljstvo životom.

Prvu noć nisu mogle nači slobodan smještaj u mjestu Lovrenc na Dravskom polju , pa su prenoćile, po naputku susretljivog mještanina, u spremištu Župnog dvora. Nisu mogle naći Župnika, ali su u spremištu pronašle palete na kojima su rasprostrle vreće i usnule. Ne treba komplicirati, kaže Marija. Već ujutro su bile i u šopingu, pa osim ciklokopjutera kupile i neke krpice koje će im možda zatrebati.

Bicikli za putovanje, kvalitetne bisage, oprema sve pet. Na pitanje jel imaju GPS, kažu šta će nam. Sve je prepuno znakova, a i uvjek možeš nekog pitati za smjer, i smiju se. Davor ih zatim, kao pravo muško pita jel imaju rezervne gume. „Imamo, naravno“, kaže Marija, a zatim ponosno vadi torbicu sa alatom za bicikl i kaže: „Bilo je na akciji, jeftino, ali ne znamo se time koristiti kao što ni ne znamo promjeniti gumu. Naići će netko tko zna, ako bude bilo potrebno.“

I to je taj duh koji u meni izaziva divljenje. Sad bi vam oni, koji nikad nikud ne kreću jer pronađu milion i jedan razlog da se ne miču s mjesta rekli: „To je neodgovorno. Prije takvog puta treba naučiti sve što bi moglo u bilo kojem trenutku zatrebati i bla, bla,bla...“

Alenka vadi svoj rozi fotić da se slikamo za uspomenu. Njeni savršeno izmanikirani rozi nokti stvarno nisu za mijenjanje zračnica, ali za vožnju jesu i te kako.
Pogledavam prema torbici na volanu, a iz mrežice sa strane smiješi mi se sjajilo za usne.

Marija kaže: „Ona je sinoć u totalnom mraku skidala šminku, meni se nije dalo, ostavila sam za ujutro.“ Naravno, neće se ništa desiti ako jedno veče zaspite našminkani, desilo se svakoj od nas barem jednom u životu.

Imaju one svakakve stvari koji će im možda trebati, a možda i ne - između ostalog suncobrane za plažu (i uz rijeke postoje plaže). Trake za kosu za večernji izlazak, a i štikle su negdje na dnu bisaga, ako zatrebaju.

Malo se kažu boje kamiona i autobusa kada ih zaobilaze na cestama bez biciklističkih traka, ali ništa ih drugo ne straši. Oduševljene su biciklističkim trakama od granice do Varaždina, iako sam ih upozorila da nije tako u cijelom dijelu koji im predstoji. I na to su sa smješkom reagirale:“Preživjet ćemo mi sve“.
Ja im vjerujem, i to ne samo da će preživjeti, nego da će uživati u svom putovanju.

Toliko simpatičan susret da sam morala obećati da ću ih posjetiti u Ljubljani, a one su bilježile svaki naputak o vožnjama po Hrvatskoj sa namjerom da se vrate.

Pomalo zavideći otpratili smo ih dio puta kroz Varaždin, na raskrižju one su nastavile Koprivničkom, a mi prema Park šumi.

Nekada, kada je Bicikl portal drugačije izgledao, imala sam svaki mjesec osobni osvrt, takozvanu kolumnu ili riječ urednice. Davno se tako nisam obraćala onima koji vole i voze bicikl. Susret sa Slovenskim djevama pobudio je u meni potrebu da vam se opet na taj stari način obratim i da vam kažem, da vas zamolim: „Budite to što jeste i neka bicikl nosi vas. Nemojte se pretvarati u bike frikove koji su opsjednuti opremom, modelom i vrstama guma. Sjetim se Tilmanna, prijatelja, čovjeka koji je obišao svijet prije 30 godina na krampu od bicika, te kada je imao 2005. predavanje u Zagrebu jedan zagrepčanin iz publike ga je pitao: „Na koliko atmosfera pumpate gumu za takva putovanja?“ Til se nasmiješio, slegnu ramenima da ne zna i rukom pokazao stiskanje gume uz riječi: „Probam kad je napumpana.“

Toliko je dosadno kada vam neko priča da je prešao toliko i toliko kilometara za toliko i toliko dana, ali kada vam pričaju o doživljajima, o ljudima koje su susreli, o situacijama u kojima su se našli, o pejzažima i mirisima koje su doživjeli, e to  je već za slušanje.
Ukoliko ovih dana sretnete Alenku i Mariju, pozdravite ih i popijte Radler, pustite ih da vas zaraze svojim smijehom i upoznajte osobe koje bicikl nosi.




Ps
Poruka za Alenku i Mariju: Nemojte zeznuti da slučajno ne obučete štikle i da se ludo ne provedete u noćnom izlasku u Beogradu. Neću vam to oprostiti. Mašne u kosi-nezamijenjivo.

Marija i Alenka

  Biciklističko-kozmetička torbica